Moji roditelji su se iz Perkovića doselili u grad prije negoli sam se ja rodila. Iako sam ja od prvog dana u Šibeniku, većinu vikenda i praznika sam kao mala provodila na selu i u prirodi. To je učvrstilo moju povezanost s tim 'mojim' dijelom šibenskog zaleđa. Volim stare priče, stare puteve, bunare i zaboravljene detalje koji su nekad bili sastavni dio života. A čim malo zagrebem, pojavi se neka priča, iza drače i gustiša pronađemo bunar, u slučajnom razgovoru otkrijem detalje za koje se pitam kako ranije za njih nisam znala.
Ovo je naš mali putopis koji ti može biti inspiracija, ruta koja nas vodi u život prije markacija. Sastali smo se to nedjeljno jutro na željezničkoj stanici Šibenik i pokrcali u mali šareni vlakić prema Perkoviću. Na stanicama u Mandalini, Ražinama i Dabru ukrcavali su se ostali sudionici izleta, a jedan dio njih već nas je čekao u Perkoviću, u kafiću 'kod Franke'. Popili smo kavu, počastili se kolačima, proćakulali s domaćima i krenuli lagano put Šibenika.
U početku asfaltom, pa puteljkom ispod pruge, uz brdo Trovro nama s lijeva i brdo Mravnik s desna, uz male pauze i prepričavanje detalja o povijesti kraja kojim hodamo, stilovima života i željeznici, stigli smo dosta brzo i do Mravnice. Tamo je edukativni dio nastavila druga ekipa, koja nam je pričala o povijesti sela i jednom detalju vezanom uz Mravnicu i domovinski rat. Nastavili smo nedavno prokrčenim starim seoskim putevima do gromile, gdje smo susreli mravničkog medara koji nam je ispričao priču o gromili i pogrebnom običaju da se pokojnika na putu do crkve položi samo jedan put (na gromilu) i odmori.
Nastavili smo prema Donjoj Mravnici, pa dalje šumskom stazom do napuštenog zaseoka Taklin, u kojem se do prije 20 godina stanovalo. U jednom momentu opet smo kratko na asfaltu, kroz Petkoviće Bakotiće, sve do željezničke stanice Ripište. Nakon Ripišta hodamo malo s jedne strane uskim puteljkom uz prugu, pa pred usjek 3 minute prije vlaka prelazimo na drugu stranu pruge i nadolazećem vlaku se radujemo kao mala djeca. Nastavljamo kroz zaseok Bani i ispod napuštenog zaseoka Jelići, puteljcima i makadamom do presušenog korita potoka Dabar. Po priči mojih starih, Dabar je znao biti poprilično jak potok, nabujao nakon kiša. Penjemo se od korita, stazama kroz maslinike ispod napuštenog zaseoka Plenče, pa kraj izvora i ogromne kamenice Dobra voda, dalje uzbrdo do crkvice sv.Ivana. Tu učimo o povijesti utvrde i obrani područja Vrpolja od Turaka.
Križnim se putem spuštamo do škole, pozdravljamo s dijelom ekipe i nastavljamo kroz Donje polje do crkve Sv.Lovre. Hladna voda i odličan sok od mente na pauzi vraćaju nas nakon tih dvadesetak kilometara natrag u život, i daju energiju za do grada. U smiraj dana, kad je sunce bilo već jako nisko, nas 15 najupornijih ulazimo u Šibenik. Pozdravljamo se, prolazeći kroz prve kvartove, jedni s drugima i odlazimo svojim kućama. Umorni i zadovoljni, nakon sveukupno 28km edukativne šetnje.
I tako smo stigli, 'Iz Perkovića u grad'.
