Eli je bila pas pun života. Moj prvi pas. Sila prirode koja me naučila stati, udahnuti i biti tu, u trenutku. Obožavala je Krku. Zahvaljujući njoj, ja sam prirodu naučila gledati drugačije..., kroz staze, mirise i tišine koje inače prođu nezapaženo. Svaki vikend je obavezno značio odlazak u prirodu. Najčešće na Krku, I to baš na ove lokacije koje i danas smatramo njezinima.
To je jedno od onih mjesta gdje već pri izlasku iz auta osjetiš da trebaš usporiti. Udahneš dublje nego inače, zastaneš bez posebnog razloga. Pogled na jezero jednostavno te zaustavi. Kružna staza od vidikovca vodi starim putem prema drvenom mostu na Čikoli i dolje, u zelenu dolinu kanjona. Uvijek me iznova iznenadi ta dvojnost – gore, s ruba kanjona, sve izgleda monumentalno i tiho, a dolje, među livadama, svijet postane mekan i blizak. Eli je voljela oboje. Spuštanje joj je bilo igra, a voda – nagrada. Nije je smetalo ni staro ruševno vodocrpilište ni improvizirani vezovi s plastičnim brodovima. Uvijek bi našla svoj put do jezera i svoj trenutak hlađenja. Uspon natrag, onom novouređenom stazom, bio je naš mali test izdržljivosti – i uvijek
završavao istom nagradom: ponovnim pogledom na Torak koji vrijedi svakog koraka.
Most nad Čikolom koji povezuje Pakovo selo i Miljevce bio je naša obavezna stanica. Uvijek bismo zastale i pogledale dolje. Ima li vode, kakva je rijeka danas... Ponekad bismo produžile i do visoravni s miljevačke strane, tek toliko da Eli provjeri "što rade penjači i oni na zip-lineu". Nikad nismo žurile. Nije bilo potrebe.
Ključica je jedno od onih mjesta gdje se svijet ugasi, a ostane samo sadašnji trenutak. Auto ostavimo gore, gdje cesta počinje padati, a dalje idemo pješke. Spuštanje serpentinama uvijek je bilo puno malih stajanja. Ne zato što smo morale, nego zato što smo htjele. Svaka okuka nudi novi kadar, novu tišinu. A dolje – livada. Široka, zelena, mekana. U hladnijim mjesecima natopljena vodom, savršena za onaj zvuk koji svaki vlasnik psa zna prepoznati – ritmično šljapkanje šapa u trku za mokrim štapom. Eli je tada bila najsretnija.
Visovac smo promatrale iz daljine. Nije mjesto za pse, ali jest mjesto za pogled. I to je bilo dovoljno. Od tamo bismo krenule na jednu od naših dužih šetnji, prema Roškom slapu. Put vodi preko kanjona Među gredama i uz utvrdu Kamičak, uvijek negdje uz Krku, ali rijetko tik uz vodu. Staza je široka, jasna, ugodna za hodanje, ali zahtijeva jedno – vodu u ruksaku. Za mene i za nju.
Roški slap bio je njezin. Tamo se uvijek opuštala na neki poseban način. Izvan sezone gotovo pust, tih, bez gužve – baš onakav kakav treba biti. Uvijek bismo pronašle neko malo, pomalo skriveno mjesto gdje bi mogla smočiti krzno i jednostavno biti pas. Na kraju, livada ispred vodenica. Ja s kavom, ona polegnuta, okrenuta prema vodi. Znala je tako ležati satima. Gledati. I ja bih gledala nju kako gleda svijet. I učila.
Na povratku, uvijek bismo stale na Pisak, u Dubravicama. Lagana šetnja kroz maslinike i livade do drvenog pristaništa, pa još jedno kupanje – jer naravno da se u auto ulazi mokrog krzna. To je bio dio rituala.
I onda za kraj - slasna nagrada
Tromilja i odojak. Nakon dana provedenog u kretanju, u mirisima i tišini, taj obrok ima neku posebnu težinu. Ne samo zbog hrane, nego zbog osjećaja da si taj dan stvarno proživjela.
Ova ruta može stati u dva ili tri dana. Može se razlomiti na kraće izlete. A može se i potpuno usporiti – posvetiti jedno mjesto jednom danu, leći i samo gledati. Kao Eli.
